Vesna Parun

 

Ti koja imaš nevinije ruke

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih 
i koja si mudra kao bezbrižnost. 
Ti koja umiješ s njegova čela čitati 
bolje od mene njegovu samoću, 
i koja otklanjaš spore sjenke 
kolebanja s njegova lica 
kao što proljetni vjetar otklanja 
sjene oblaka koje plove nad brijegom. 


Ako tvoj zagrljaj hrabri srce 
i tvoja bedra zaustavljaju bol, 
ako je tvoje ime počinak 
njegovim mislima, i tvoje grlo 
hladovina njegovu ležaju, 
i noć tvojega glasa voćnjak 
još nedodirnut olujama. 


Onda ostani pokraj njega 
i budi pobožnija od sviju 
koje su ga ljubile prije tebe. 
Boj se jeka što se približuju 
nedužnim posteljama ljubavi. 
I blaga budi njegovu snu 
pod nevidljivom planinom 
na rubu mora koje huči. 


Šeći njegovim žalom. Neka te susreću 
ožalošćene pliskavice. 
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri 
neće ti učiniti zla. 
I žedne zmije koje ja ukrotih 
pred tobom biti će ponizne. 


Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah 
u noćima oštrih mrazova. 
Neka te miluje dječak kojega zaštitih 
od uhoda na pustom drumu. 
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah 
svojim suzama. 

Ja ne dočekah naljepše doba 
njegove muškosti. Njegovu plodnost 
ne primih u svoja njedra 
koja su pustošili pogledi 
goniča stoke na sajmovima 
i pohlepnih razbojnika. 


Ja neću nikad voditi za ruku 
njegovu djecu. I priče 
koje za njih davno pripremih 
možda ću ispričati plačući 
malim ubogim medvjedima 
ostavljenim u crnoj šumi. 


Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, 
budi blaga njegovu snu 
koji je ostao bezazlen. 
Ali mi dopusti da vidim 
njegovo lice, dok na njega budu 
silazile nepoznate godine. 
I reci mi katkad nešto o njemu, 
da ne moram pitati strance 
koji mi se čude, i susjede 
koji žale moju strpljivost. 


Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, 
ostani kraj njegova uzglavlja 
i budi blaga njegovu snu.

 

Ne pitaj više


Ne pitaj više zašto te ljubim. Pitaj
zašto raste trava i zašto je nemirno more.
Pitaj otkud stiže vjetar proljetni
i bijelom lađom snova tko krmani
kad noć nad svijetom hladne prostre sjene.


Ne pitaj zašto te voli moje čudno srce.
Znaš li odakle koralj na dnu oceana?
Valovi pričaju o zaspaloj ljepoti
ali ti živiš daleko od glasa valova.
Tvoja je misao strma pećina
o koju se uzalud razbija moj život.


Ne pitaj zašto te ljubim.
Pristupi k meni! Tužno je moje srce.
Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta
na visokoj planini zaborava.